Iza sebe bi imali nestašna djetinjstva, mnoštvo drugara i još više uspomena, a ispred sebe avanture, izazove, … Umjesto toga, bili su i ostali krhka bića koja su tek po rođenju bila suočena sa najvećom bitkom, onom za život.
Priča je to o 12 banjalučkih beba čije majke 24 godine od njihovog rođenja i smrti zamišljaju gdje bi danas bili i šta bi radili da su dobili priliku za život.
U nedjelju, 22. maja, bila je godišnjica najtužnije priče proteklog rata, koja ni danas nikoga ne ostavlja ravnodušnim, kada je zbog nedostatka kiseonika u banjalučkom porodilištu, od kraja maja do sredine juna 1992. godine, bitku za život izgubilo 12 beba. Tada su umrle kćeri Zilhe Delić, Milene Sandić, Safete Medić, Nađe Puškar, Dragice Komljenović, te sinovi Živke Knežević, Dragoslave Jaćimović, Željke Tubić, Fatime Dedić, Dušanke Đukić, Majde Đuran i Grozde Rauš.
Zbog prekida koridora prema Srbiji kroz Posavinu, usljed svakodnevnih borbi, bila je onemogućena dostava kiseonika kopnenim putem iz Srbije. Jedinu mogućnost transporta, vazdušnim putem, onemogućio je Savjet bezbjednosti UN-a zabranom avionskih letova u BiH.
Sin Željke Tubić, Bojan, da nije umor devet dana po rođenju, ovih dana bi slavio svoj 24 rođendan.
– Tog dana u prijedorskom porodilištu rodila sam zdravog dječaka, kojem je, kao svakoj bebi, bilo neophodno malo kiseonika. Zbog čega je upućen u Banjaluku, nakon čega ni dan nije prošao, a moja beba je umrla – rekla je uplakana Tubićeva, dodajući da od tog dana ništa nije isto.
Prnjavorčanka Milena Sandić rodila je 15. juna djevojčicu, kojoj je kiseonik bio jedina šansa da preživi. Boce sa kiseonikom, nisu stigle, a djevojčica je izdahnula poslije 30 časova. Njeno ime nosi Sandićeva druga djevojčica Radijana.
Najteži period u životu i dalje pamti Dragica Komljenović iz Kneževa. Njena djevojčica rođena 24. maja 1992. godine umrla je jer njena nejaka pluća nisu mogla sama da se izbore za kiseonik.
– Tih dana sam proživljavala pakao. Bila sam spremna dati sve da zaštitim svoju djevojčicu, ali nije bilo načina. Moja malena Dušana umrla je 7. juna – neutješna je Komljenovićeva, koju najviše, kako kaže, rastuži kada joj sin i kćerka po povratku sa molitve kažu: “Upalili smo svijeću svojoj pokojnoj seki”.
– Da je moj Danijel živ, danas bih bila ponosna majka tri sina. Ovaj strašni zločin ne smije biti zaboravljen – rekla je Dragoslava Jaćimović iz Dervente, čiji je sin izdahnuo dva dana poslije rođenja.
Sjećanje
Paljenjem svijeća i polaganjem vijenaca u Banjaluci su obilježene 24 godine od stradanja 12 beba. Predsjednik Republičke organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila Nedeljko Mitrović istakao je juče da je nedopustivo što za ovaj zločin niko nije odgovarao.
– Trinaesta beba umrla je 13 godina poslije ovog nehumanog čina, dok je četrnaesta preživjela i danas snosi teške fizičke i mentalne posljedice – rekao je Mitrović.
Glas Srpske